prodavala je svoju ljepotu

kao jeftin parfem

i uživala u trgovini

svjesna da je i to

prolazno kao i sve

u što je vjerovala

i nije se libila da prizna

sebi i okolini

i svima koji su je znali,

samo ponekad

zatečena u nekom kutku

svoje osamljenosti

puštala je suzu niz lice

i postajala obična

šiparica

željna muškog tijela

da je odbrani i sačuva

od nje same

uvijek nasmijane

i spremne na sve

dok je tajila u sebi

svoje bore

koje su joj se rugale

u usamljena jutra

i govorile joj da su vjerne

i da će jednog dana

kada sve zamre

one biti i jedina utjeha.

Po livadama lutaju cigani
Prateći puteve mjeseca
A mi se vučemo kao roboti
U šumi solitera.

Po prerijama lutaju slobodna stada
I žive i rađaju se tu
Kao posljednja nada
Kao feniks rođen u pepelu.
Ptice su slobodne
A mi smo zarobljenici
Slave i novaca
Čuješ ! Ptice lete
A mi smo roboti
U šumi solitera.

Gledao sam zalazak Sunca
Na obali mora.
Gledao sam ponoćnu igru Mjeseca
Igru života.
Vidio sam oblake kako izlučuju
Kubike vode.
Vidio sam dugu kako polako
Nestaje.

Vidio sam borbu u zraku
Između orla i goluba
I kako perje leti
A u šumi solitera
Mi imamo bezbjednost
Zakone, norme
I živimo na granici
Lažnog mira
I pravog infarkta.

Vidio sam divlje konje
Kako pasu na livadi
I gledao ih ustreptale
U njihovoj ratničkoj igri.
Vidio sam kako po poljima
Rastu najraznobojniji cvjetovi
I puštaju svoja korenja.

A mi…

Mi smo roboti

Što rastu

Kao korov u

Šumi solitera.

nisam odavno zabalavio kao danas...inače treba puno da bi me neko žensko izbacilo iz takta i natjeralo da zaboravim sve uobičajene mjere uljudnosti i da se nekoj osobi tako jasno i drsko nabacujem kao danas...Dogodilo se, nisam očekivao i nisam ni ja ( a vjerujem ni ona ) bio pripremljen. Jednostavno, ušetala je u moje društvo, pozdravila se i upoznala...(a ja pomislio :Gdje si bila do sada) ...zainteresirala se za mnogo stvari, smijala se tako prirodno i jednostavno...iskreno, odmah je dala do znanja (ne previše napadno, samo se ponosila time)  da je udata, sretna, ima dijete...i u pola priče, onda kada sam stvarno sam sebi postao naporan stavljajući je u centru pažnje...dala mi do znanja, blago i nježno ...da se spustim na zemlju...ali nije bila ljuta, više onako iznenadjena što je primjećujem i pomalo uzbudjena (ili je barem meni tako djelovala) i onda nakon par sati razgovora, kada se malo i društvo osulo...rekla mi je : Uvijek se ovako lako ...zainteresirate za nekog???...a ja gledam u oči, udišem miris nekog lijepog parfema i njenih feromona...i kažem, bez ikakve uljudnosti i mjere opreza . Ne, samo sa onima s kojima  bih razmjenjivao duhovnu energiju i tjelesne izlučevine...

Odmakla se i uplašio sam se da sam pretjerao (a jesam!!!) i htio otići iz društva na brzinu se pozdravljajući kada mi ona pruži papirić sa brojem svoga mobitela...Mislim da će NAM trebati...pozvonite da mi ostane...broj..., a ja kao uvijek kada pretjeram, da pogoršam stvari još više, pokušao sam se opravdati. Nadam se da nisam.......Niste, reče- samo mi treba vremena...

Da, zadnja subota ove jeseni, ništa drugo...Zima miriše iako ne znam doslovno značenje i šta znači kada "miriše na snijeg" ali zrak ponekad ima taj miris...debeo, smirujući, očišćen kao poslije dobre ljetne kiše...ali snijeg nema miris. vrijeme prije nego (snijeg) počne padati postaje drugačije, kao uostalom i poslije kiše, poslije sunca, poslije grmljavine, prije ljubavi....

Da, prije nego čovjek upozna ljubav svog života, ponekad ne uvijek, život se smiri, kao da iznenada postanu rješivi svi problemi, ili ih više nema, kao da se nekakav mir uvuče u dušu prije nego je ispuni ljubavlju, strepnjom, čežnjom...I onda počne da kiši, snježi, grmi ili sunce obasja nutrinu našeg tijela...a to sve ovisi....ja ponekad imam osjećaj da je ljubav u meni kao onaj snijeg koji je napadao pa škripi ispod cipela i mrzne obraze..kao ona staklena kugla.. u kojoj veje kada je pomjeriš"

 
Kada se tvoje ruke

Oko tuđeg vrata sviju

                               I roletne spuste

Svršiće se ova

                               Komedija

I biću opet ono što

                               Sam i bio

Spermatozoid zalutao u

                               Labirintu

davne...mislim...1982-83...kada sam se ponekad i osjećao kao kap tečnosti koji luta svemirom :)

Ljubav je ono što ostaje kao tragovi  stopala u pijesku, samo se taj pijesak ne izapire nego je u nama i ponekad otkucava kao pješčani sat a ponekad se osjećamo kao vreća puna pijeska u kojem su i dalje tragovi nečijih stopala.

Imaš sve manje vremena za mene. To bi mi trebalo biti drago jer kada sam te upoznao imala si vremena za svakoga samo ne za sebe. Teško je bilo shvatiti da trebaš sebe postaviti u centar svemira i pustiti sunca i satelite, planete i komete da se okreću oko tebe. Od trenutka kada sam ti počeo pomagati da vratiš samopouzdanje, snagu i lijepo mišljenje o sebi, znao sam da za mene nema ili neće biti mjesta u tvom dijelu kosmosa. Možda koji trak svijetla kada se sretnemo pa se nasmiješiš ili kada se ponekad sjetiš pa zovneš na kafu. Drago mi je da si sretna, zadovoljna, da si uredila život jer je to i bio cilj. Nemoj nikada više izgubiti sebe jer je visoka cijena da opet budeš svoja.

Kada sam ti rekao da te volim...mislio sam na ovu sada osobu, a ne na onu uplakanu jadnicu koja je mislila da se njen svijet srušio i da nikada više neće biti sretna...

Sreća je samo varljivi skup pogrešnih trenutaka u pogrešno vrijeme...ali kada se sve složi i trenutci prestanu biti varljivi, kada vrijeme dobije ispravnu dimenziju...onda ćeš shvatiti zašto mi trebaju odgovori a ne trofeji i zašto volim a ne tražim ništa.

Dosadiće ti jednom moje riječi, zasitit ćeš se mojih osjećanja, zaželit ćeš se nekoga ko te neće voljeti, a ti ćeš patiti za njim iako si davno rekla da ti je dosta onih koji pokušavaju manipulirati s tobom i tvojim osjećajima, ali svi smo ponekad obilježeni potrebom da ljubav tražimo tamo gdje je ne možemo naći i shvatit ćeš da si sumnjala u svaku moju iskrenu riječ i postupak a vjerovala u tudje laži jer je teško razumjeti da te neko voli, lakše je patiti...

To samo ponekad, kada najmanje očekuješ, neko pomuti tvoje osjećaje i poremeti sav svijet u tebi koji godinama stvaraš i onda kao da i treba vremena da shvatiš da se svijet ne vrti više oko nekih stvari i ljudi koje godinama pažljivo odgajaš...nego shvatiš da se sve okreće jednoj osobi koja ulazi u taj sistem onako bezbrižno i slučajno...nesvjesna svega što njena pojava nosi.

Rekao sam joj da je u središtu i da se sada sve moje misli i ono što pričam okreću njoj, ali ona je u početku to razumjela samo kao uobičajenu mušku priču, a tih priča se naslušala u životu, da bi u jednom trenutku rekla i stavila do znanja da sam iskren i da...nije očekivala...Ja ne znam šta i koga neko očekuje, ali znam kada imam nešto što vrijedi trenutaka, sati, dana i godina...onda to treba čuvati i njegovati...Taj sjaj u njenim očima, taj osmijeh koji je postao ljepši i iskreniji (ona kaže da je zbog mene, ali ja nešto mislim da je to zbog ovog lijepog vremena i sunca), ta usta koja se namuse i djeluju ponekad ljutito, ali je zubi i osmijeh odaju...sve to nakupi se i onda joj samo kažem da se nadam da svaka moja poruka i pomisao na nju izmami osmijeh na njeno lijepo lice...a ona samo odgovori: da, izmami...i onda se onako, kao što to samo žena zna, snebiva i pokušava glumiti da misli o nečemu drugom a ja vidim moje poljupce i dodire na njenom licu i kada ona shvati da isto mislimo zacrveni se i malo naljuti na mene...

Volim što još ima žena koje se znaju crveniti od nekog svog unutarnjeg stida, kao dijete...